Američki zapad – San Francisco

Obzirom na trenutne pandemijske uvjete koji smanjuju mogućnost putovanja, vraćamo se malo s putopisima u prošlost. Slijedi priča – dnevnik putovanja zapadnim Sjedinjenima Američkim Državama u nekoliko nastavaka. Putovanje se dogodilo nakon sudjelovanja na velikoj godišnjoj znanstvenoj konfenerciji Američkog udruženja geografa (American Association of Geographers – AAG) u San Franciscu na proljeće 2016. godine. U ovom nastavku priča o gradu San Francisco, zatvoru Alcatrazu, Nevadi i kockarskom gradu Reno.

Konferencija je za nas petoricu gotova. Upravo pišem vozeći se uz obalu Tihog oceana. Napustili smo San Francisco prešavši preko vjerojatno najpoznatijeg i najfotografiranijeg mosta na svijetu – Golden Gate Bridge-a iz 1937. godine, remek-djela inženjera Josepha B. Straussa, čovjeka uistinu tipičnog američkog prezimena. Vozimo se iznajmljenim jeep-om GMC Yucon u smjeru Sacramenta, Rena i Salt Lake City-ja. Čeka nas put od 11 sati čiste vožnje (1.200 km), koji uključuje prelazak preko planine Sierra Nevade s planinskim prijevojima na gotovo 2.200 m n.v. Dakle, s trenutnih kalifornijskih 25°C, za par sat doći ćemo na planinskih 0°C, a zatim opet niz brdo do Salt Lake City-ja, gdje imamo rezervirano noćenje večeras. Tako počinje naše post-konferencijsko putovanje zapadom SAD-a, koje će trajati tjedan dana, a posjetit ćemo Salt Lake City, Las Vegas, Silicijsku dolinu, te nekoliko velikih nacionalnih parkova i prirodnih znamenitosti u unutrašnjosti američkog zapada (Canyonlands, kanjon rijeke Colorado, Arches, Capitol Reef, kanjon Bryce, Dolinu smrti, velike sekvoje,..)

Mogu reći da me do sada Amerika nije pretjerano iznenadila. Nekako, sve je to već viđeno i zapisano u mozgu. Jezik, kultura, gradske vizure i sl. – sve već prožvakano kroz stotine filmova, serija, dokumentaraca,… Ostaje ta činjenica – stvarno sam tu!

San Francisco je, izgleda, uistinu specifičan američki grad. Smješten na samom ulazu u prostrani zaljev, u kojem su još gradovi poput Barkleya i Oaklanda. Mali grad za američke pojmove – svega 800.000 stanovnika. I vrlo brdovit. E, to je nešto što nisam očekivao u toj mjeri – cijeli grad je išaran ulicama koje se sijeku pod pravim kutem, ali na 43 brda, tako da rijetko postoji ravna ulica.

Neke su s iznimnim nagibom, kao ona najpoznatija – Lombard Street, gdje je bilo tako strmo da stari auti nisu mogli voziti uz brdo, pa su napravili 10-ak cik-cak zavoja da se ipak i tamo mogu voziti. Sad je ta ulica jedna od 10 najvećih atrakcija grada, a bila je i mjestom radnje mnogih filmova, među kojima je i Hitchcockov psihološki triler „Vertigo” iz 1958. godine. Naš hotel bio je također na ulici Lombard, samo nekih 15-ak minuta hoda od tog najpoznatijeg dijela.

Gradom voze autobusi, trolejbusi i poznati stari tramvaji. Ti tramvaji ostavljeni su kao atrakcija na 5 linija, ali pokrivaju dobar dio grada i – uistinu su velika atrakcija. Karta od 7 dolara pruža doživljaj.

Tramvaj piči uz brda, niz brda. Vozač ima nekoliko poluga kojima upravlja vozilom stojeći u sredini tramvaja, a na kraju tramvaja je još jedna osoba koja provjerava i naplaćuje karte. A ljudi sjede ili vise na kolima. U stvari, to je više neka vrsta uspinjače, nego tramvaja. Između tračnica nalazi se uski procjep – rupa, paralelna s tračnicama, gdje su vjerojatno neke sajle i zupčanici, obzirom da se dosta glasno čuje iz tih rupa cijelo vrijeme – i kada tramvaj ide i kad ga nema na vidiku.

Financijska četvrt – Financial District (FiDi), kako nazivaju nakupinu ogromnih neboderu u središtu grada, takodjer je impresivna. U Srednjem vijeku Crkva je gradila ogromne gotičke građevine sa šiljastim visokim tornjevima, kako bi puku pojasnili tko je tu glavni, tko ima zadnju riječ i koga se trebaju bojati. Takav sam osjećaj imao šetajući se ulicama među ciglenim, betonskim, čeličnim i staklenim divovima San Francisca. A gdje li je tek njujorški Wall Street?

No, Francisco je ipak poseban u SAD-u po arhitekturi, kažu. Meni su bile vrlo zanimljive zgrade s evakuacijskim balkonima sa stepenicama – baš kao u filmovima. Još zanimljivije su mi bile „male” kuće u nizu: viktorijanske dvokatnice uz ulicu, uske, s ovalnim pročeljima, prekrasnih fasada.

Spomenuo sam četvrt Castro. Uspjeli smo doći do tamo jučer nakon konferencije, a pred sami zalazak Sunca. Mirna četvrt, ali svime odmah daje do znanja da je „drugačija”. Izlaziš iz metroa, i čekaju te dva plakata: na jednom o HIV-u, a na drugom dvojica muškaraca u krevetu. Četvrt Castro puna je duginih zastava, specijaliziranih dućana, tu je kino s LGTB filmovima, pa čak i raskršće na kojem su pješački prijelazi, umjesto zebrama, označeni duginim bojama.

Ulica Castro je također staza slavnih. Kao što su u Hollywoodu predstavljene ikone kinematografije – tu su predstavljene ikone LGTB zajednice (npr. Oscar Wild, Virginia Wolf, Freddie Mercury i na desetke drugih). Samo bez otisaka: tu je metalni odljevi portreta u pločniku s imenom i rečenicom koja opisuje njihove dosege. Naime, četvrt Castro je mjesto gdje je LGTB zajednica započela s traženjem svojih prava u heteroseksualnom svijetu. Naravno, sve je vezano za djecu cvijeća, a San Francisco je bilo mjesto otpora tradicionalizmu. Tako i po pitanju homoseksualizma. Tu su u to vrijeme svoja prava tražili i Indijanci, koji su između 1969. i 1971. okupirali otok Alcatraz, nedugo nakon zatvaranja kaznionice, i tamo osnovali slobodni indijanski teritorij. Osjetio sam da je i u današnje vrijeme grad vrlo slobodan. Nisam provjerio kalifornijske zakone, ali šetajući centrom grada, najmanje petnaestak puta sam u zraku osjetio miris marihuane.

No, da – Alcatraz. Otok nevjerojatno blizu samog grada, u sredini zaljeva, odmah za Golden Gate Bridge-om. To je savršena strateška lokacija za obranu velikog zaljeva uz koji leži San Francisco, pa je u stvari otok najprije imao funkciju obrane s podignutom obrambenom tvrđavom, a tek kasnije je tamo otvoren vojni zatvor. Ukupno je Alcatraz funkcionirao kao zatvor 150 godina. Svega nekih 2,5 km od obale grada, ali zbog kombinacije hladnog mora i jakih struja, navodno čovjek ne bi uspio preživjeti plivanje do obale.

Zatvorenici su o tome bili obavješteni pri dolasku i izgleda da su u to i vjerovali. Službeno nije potvrđen niti jedan uspješan bijeg, a poznata su dva ozbiljnija pokušaja. Jedan je završio tako što su marinci kroz krov bacili dvije bombe među pobunjenike u bloku, a zatim ih nekih petoro pobili puškama. Drugi pokušaj je onaj Franka Morrisa iz 1962. godine, ovjekovječen filmom iz 1979. „Bijeg iz Alcatraza”, u kojem Clint Eastwood utjelovljuje Franka Morrisa. Trojica zatvorenika su žlicama iskopali rupu oko ventilacijsko-kanalizacijskog otvora, u krevetima ostavili glave napravljene od sapuna da zavaraju čuvare i iskrali se u noći kroz „tehničke kanale”. Iako su stražari skužili bijeg nakon vrlo kratkog vremena, već je bilo kasno. Samo, činjenica je da bjegunce nisu nikad našli – ni mrtve, ni žive. Vlasti smatraju da su se utopili, dok preživjeli zatvorenici se kunu da su bjegunci najvjerojatnije prebjegli u Latinsku Ameriku, obzirom da su sva trojica u zatvoru intenzivno učili španjolski jezik.

Poznat je još jedan film o Alcatrazu, gdje su glumačku postavu činili Sean Connery, Nicolas Cage i Ed Harris: „Hrid” iz 1996. Oni su pak za taoce uzeli turiste i cijeli grad San Francisco, na koji će ispaliti nuklearne rakete, ako im Vlada ne uplati 100 milijuna dolara na račun. Snimljeno je još na desetke manje uspješnih filmova o ovom mjestu, kao i serija teorije zavjere pod nazivom „Alcatraz” iz 2012. Ipak, „Bijeg iz Alcatraza” ostaje najbolje ocjenjen kroz desetljeća. Godinu nakon poznatog bijega 1962. godine, zatvor je zatvoren. Održavanje je postalo preskupo – izračunali su da bi im jeftinije bilo čuvati zatvorenike u hotelu Ritz, nego u Alcatrazu. Danas je Alcatraz prava masovna turistička atrakcija, svojevrsna tvornica novaca.

Meni je Alcatraz bio neponovljiv doživljaj. Više od milijun posjetitelja godišnje, ulaznica kosta 33 $. Dakle, računica prihoda je jasna: oko 33 milijuna dolara prometa godišnje samo od ulaznica (u koje je, istina, uključen i 15-minutni prijevoz brodom iz San Francisca). Dakle, nakon dolaska broda, pristigla grupa dobija informacije u poluformalnom nastupu čuvara u formi glupavih pitanja – glupavih odgovora razjarenih Amerikanaca. I onda možeš sam po nevelikom otoku (pedeset puta manjem od Golog otoka u Hrvatskoj), na kojem se nalazi svega nekoliko zgrada (za čuvare s obiteljima te za zatvorenike), i zatvorsko dvorište. Dobiješ audio-vodič i – naprijed. Audio vodič Alcatraza dobivao je nekoliko godina za redom nagradu najboljeg audio-vodiča na svijetu. Naime, kroz kaznionicu u trajanju od 45 minuta vodi moćni glas jednog bivšeg zatvorenika, a uključuju se i drugi zatvorenici te čuvari – pričaju nam na slušalice o iskustvima i situacijama u zatvoru, uz nezaobilazan snimljeni u pozadini žamor zatvora, glasove, zvuk otvaranja i zatvaranja teških čeličnih vrata… Tri kata malih ćelija – ukupno oko 300 zatvorenika, podijeljenih u 4 bloka. D-blok mi je bio najzanimljiviji – sve ćelije u zatvoru su samice, a u Bloku D neke su i zamračene, bez svjetla. Tamo, u totalnoj tami, držali bi prijestupnike zatvora do maksimalno 19 dana. Zatvorenici su govorili da „ako zgriješiš puno ideš u Alcatraz, a ako zgriješiš puno u Alcatrazu, ideš u Blok D”. Jedan od poznatijih stanara zatvora i često zatvorenik Bloka D bio je Al Capone.

U svakom slučaju, izgleda to opasno i neprivlačno mjesto za duži boravak. I to je pravi zatvor, a ne ovo što dobivaju prijestupnici danas, uključujući i sva haške optuženike.

San Francisco je skup grad. Čak Amerikanci kažu da im je skupo tu. Npr. litra i pol vode u običnom dućanu košta 2,50 $. Javni prijevoz gotovo 3 $ za jednokratnu vožnju. Malo pivo u nepoznatom baru – 5 $. Tijekom konferencije, i nije bilo vremena za jesti, pa su se ručkovi svodili na zgrabiti nešto iz kombi-autobusa parkiranog uz cestu. Najbolje (i cijenom, i ukusom, i količinom), po mišljenju cijele naše grupe, bilo je kod Meksikanca: burrito omotan u papir kroz kojeg sve curi za 9 $. Prvu večer otišli smo na večeru u luku (Fishermen’s Wharf), znanu po dobrim i pristupačnim ribljim restoranima (zalogajnicama), kao i dobrim mjestom na večernju šetnju. Uglavnom, tamo smo platili nešto više od 35 $ za 5 žlica juhe od škampa i glavno jelo. Ja sam uzeo neku paštu sa škampima i rakovima ulovljenim u zaljevu. Večer kasnije posjetili smo Kinesku četvrt, kako bismo pojeli nešto dobro i jeftino – klasični kineski menu za oko 9,50 $ po osobi. I nije trebalo dugo hodati – Kineska četvrt je odmah uz Financijsku, gdje je bila i naša konferencija. Sinoć pak, po glavi nas je večera došla nekih 17 $. Našli smo neki lokalni bar-restoran vraćajući se pješice iz četvrti Castro prema našem hotelu. U sve navedene cijene usluga (hrane) treba nadodati napojnicu od najmanje 10%, koja je u SAD-u neizrečena i nepisana obaveza.

Večernje šetnje završavale su u hotelu, na našem trećem katu gdje su bile fotelje, stolići i pogled na svjetla grada te u daljini osvjetljen most Gold Gate. To je bilo mjesto i vrijeme za „čašicu” razgovora i razmjenu mišljenja, utisaka,…

Tu u San Franciscu smo zbog konferencije. Radi se o vjerojatno najvećoj (po broju sudionika) konferenciji geografa na svijetu: oko 8.500 učesnika! To je konferencija Američkog društva geografa. Puno interesantnih prezentacija, mahom „čudnih” istraživanja,… I ogromni izložbeni prostor gdje su se predstavljala sveučilišta i izdavači i – Google. Znam da im San Francisco nije daleko od sjedišta, ali ostao sam pozitivno iznenađen činjenicom da sam Google predstavlja geografima svoje produkte (uključujući Google naočale), drži prezentacije kako funkcionira iznutra Google Earth, Google Maps itd. To možda i najviše govori o značaju konferencije.

Tijekom konferencije, a neposredno nakon svoje prezentacije upoznao sam i popričao s nekoliko najpoznatijih turističkih geografa. Neobično je bilo oči u oči razgovarati s ljudima koji su napisali nekoliko najutjecajnijih znanstvenih knjiga s područja koje me profesionalno zanima. Jednog dana sam tijekom kratke pauze otišao po kavu u obližnji Starbucks i tamo ušao u razgovor s jednim starijim gospodinom iz San Diega. Razgovor je počeo tako što sam u redu za kavu očito buljio u njegove akreditacije. Naime, imao je veliki bedž zlatne boje s natpisom: „Više od 50 godina u Društvu američkih geografa”. Pitao me da li sam sve stigao pročitati i tako zadjenuo razgovor. Rekao sam da se ispričavam, ali da je interesantno vidjeti čovjeka koji je već preko 50 godina u geografiji. Tako smo otvorili 15-minutni razgovor u kavu. Čovjek je jedan od glavnih u sekciji Društva koja se bavi regionalnim znanostima, profesor emeritus. Kasnije sam u nekim konferencijskim materijalima vidio njegovu sliku – imao je predstavljati neke važne geografe i uručiti im nagrade to poslijepodne. U svakom slučaju, osim malo razgovora o geografiji, napričali smo se o Europi, Hrvatskoj, Zagrebu, Bosni i imigrantima, a razgovor smo završili nezaobilaznom temom ovih dana u Americi – Donaldom Trumpom. Spoznavši njegove političke stavove slične mojima, za kraj sam mu poželio da na nadolazećim izborima, za dobrobit Amerike, njene reputacije i svijeta, ne pobjedi Trump.

Dakle, za nama je San Francisco – grad koji je 1849. godine izrastao iz ribarskog naselja od 800 stanovnika. Osnovali su ga španjolski misionari franjevaci (zato San Francisco – Sveti Franjo), a ubrzo je postao gradom od 100.000 stanovnika, za što je zaslužna Zlatna groznica, koja je tu trajala svega 5 godina. Te 1854., velike količine zlata pronađenog u Australiji preplavile su svjetsko tržište i skupo američko zlato više nije imalo puno smisla kopati. Ipak, San Francisco se nastavio razvijati, ali nezadovoljni zlato-grozničari morali su naći neki ispušni ventil i našli su ga u Kinezima. Doneseni su antikineski zakoni, zatvorili su ih u geto i Kinezi su imali malo izbora rada izvan geta sve do 1943. godine (osim izgradnje željezničke pruge preko Stjenjaka od 1860. do 1890. godine, za koju su više-manje baš oni zaslužni). Ali nije gradu sve išlo niz ruku: položaj grada na jednom od najvećih rasjeda svijeta San Andreas, poklonio je San Franciscu razorni potres 1906. godine, koji ga je pretvorio u prašinu. Ritmom od 15 zgrada dnevno, uspjeli su do 1915. obnoviti cijeli grad. Od tada, ozbiljnijeg razornog potresa nije bilo. Ali, što se gradu može dogoditi u budućnosti zbog tog nesretnog položaja relativno dobro pokazuje novi film „San Andreas” (iako je hollywoodska produkcija po običaju pretjerala sa specijalnim efektima i izuzetno sposobnim glavnim herojima).

I tako, malo gledajući krajolik koji se brzo mijenja – iz obalnih serpentina uz Tihi ocen, preko močvarnih nizina uz zaljev San Francisca i zelenih polja do planinskih vidikovaca sa snijegom, pomalo pišući ovaj tekst na tabletu, već smo zagrabili u Nevadu.

Nevada je poznata po legalnom kockarenju i po tome da je trećina države poligon za nuklearna testiranja. Pred nama je upravo Reno. Grad u pustinji, izrastao na kocki. Navodno preko dvadeset velikih casina u malom gradu. Sami sebe zovu „najvećim malim gradom na svijetu”. Mi idemo tu naći nešto za prizalogajiti – vrijeme je za pauzu. Lijep i sunčan dan. Time završavam ovu priču, s nadom da ću tijekom neke nove vožnje ponovno uloviti vremena i nešto zapisati.

---

Dakle, grad Reno je za mene otkriće – SAD kakve sam zamišljao. Za razliku od San Francisca, gdje i nisam vidio debele ljude (vjerojatno zbog konfiguracije terena i mnoštva ljudi koji joggiraju ujutro, sredinom dana i navečer), ovdje su pravi fini debeli Amerikanci. Kolege imaju više iskustva s Amerikom (ovo im je treći posjet SAD-u), pa su iskustva da je najbolja i najpristupačnija hrana u Nevadi u – kockarnicama. Za ručak smo tako završili u jednoj velikoj kockarnici. Tri kata aparata, ruleta, igara s kartama i – restoran. Već smo bili spremni na dupli hamburger s krumpirićima za 7,99 $, kad nam je konobarica hrapavog glasa i sa šezdesetak godina životnog iskustva rekla da ima u ponudi za nas hamburgere po 0,99 $. Svaki je uzeo po dva, i krumpiriće također za dolar, a oni koji ne voze danas i pivo Budweiser za svega 1,50 $ (pola litre). Odličan hamburger s pravim mesom. Jedeš za skoro pa ništa u usporedbi sa San Franciscom, a u pozadini buka kockarnice. Za kraj, naša konobarica donijela je za naš stol i 5 komada svadbene torte s riječima da vlasnik časti – kockarnica ima danas rođendan! Zato su i hamburgeri tako jeftini.

Izlazeći iz Rena posjetili smo supermarket Walmart. Konačno normalnije cijene: pakiranje od 33 vode od po pola litre za svega 3,50 $. Nakupovali smo vode, drugog pića, čokoladica – valjda na cijeli tjedan.

Uslijedila je vožnja Nevadom kroz stepu. Prekrasni otvoreni krajolici – visoravan na nekih 1.200 m n.v., a svuda okolo na horizontu planine s vrhovima prekrivenim snijegom. Zemlja žuto-smeđa s raslinjem u obliku niskog grmlja. Jako aridno.

Stali smo na benzinskoj, gdje sam se uvjerio koliko je cijena goriva jeftinija u Americi od one u Europi. Galon benzina (oko 3 litre) košta 2,10 $. Zato je lako Amerikancima voziti te ogromne aute koji troše po 15-ak litara na 100 km! Nastavili smo dalje kroz Nevadu, pala je i noć – sad smo već u državi Utah, približavamo se Salt Lake City-ju, gdje imamo rezervirano noćenje. Dobili smo jedan sat na ovom proputovanju, jer smo ušli u jednu vremensku zonu bliže Europi i sad smo udaljeni ne 9, nego 8 sati vremenske razlike. Sada je 00.07, službeno je započela i subota, koja u Europi već ulazi u fazu poslije doručka – tamo je 8.07 ujutro. Dakle, dobro jutro Europo, mi u Salt Lake City-ju idemo se registrirati u hotel i u krpice. Laku noć!

Nastavak slijedi…

Pogledajte ostale fotografije povezane s opisanim dijelom putovanja: