Kapetan James Cook

James Cook je počeo ploviti čim je napunio 18 godina. Počeo je kao običan mornar, radeći 10 godina na brodu koji je prevozio ugljen. Kada je 1756. godine došlo do Sedmogodišnjeg rata između Engleske i Francuske, Cook je stupio u britansku kraljevsku ratnu mornaricu. Tada su se ove dvije sile borile ponajprije za prevlast nad novootkrivenim zemljama. James Cook je završio u Kanadi, koja je u to vrijeme većim dijelom bila francuska kolonija. Sudjelovao je u osvajanju Quebeca, a kada je došlo do mira dobio je zadatak da izmjeri obale Newfoundlanda i Labradora, područja koje je Britanija tada osvojila. Tako je James Cook ucrtao na karte kanal St. Lawrence, te obale Nove Škotske i Newfoundlanda. Iako nije imao formalno obrazovanje, vrijednim radom i pedantnošću je stekao ugled pouzdanog kartografa.

Kad se tražio zapovjednik ekspedicije za južni Tihi ocean, izabran je James Cook. Cilj tog putovanja bio je plinezijski otok Tahiti, gdje su Britanci 1769. godine trebali promatrati prolazak planeta Venere kao crne točke ispred Sunca. Naime, mjerenjem prolaza Venere s različitih točaka na Zemlji, tadašnji astronomi su se nadali izračunati po prvi put udaljenost od Zemlje do Sunca. Osim astronoma, među 94-članom posadom Cookova broda bili su i drugi znanstvenici, uključujući i amaterskog botaničara Josepha Banksa, čija je zadaća bila zabilježiti biljke i životinje na putovanju.

James Cook je dobio i omotnicu s tajnim naredbama, koju nije smio otvoriti dok ne završi prvi dio svoje zadaće. Kada je otvorio omotnicu nakon promatranja Venere, pročitao je naredbu Britanske kraljevske ratne mornarice da nastavi ploviti južno od Tahitija do 40° južne geografske širine, zbog „pretpostavke da se ondje možda može otkriti prostrani kontinent ili zemlja“. Ratna mornarica je takve podatke djelomično zasnivala na teorijama o kontinentu Terra Australia Incognita (Nepoznatoj južnoj zemlji), za koju su geografi osjećali da mora postojati zbog ravnoteže sa kontinentalnim masama sjeverne hemisfere. Također, postojala je jedna crtica koju je u pomorsku kartu ucrtao Nizozemac Abel Tasman više od sto godina prije Cookovog putovanja. Ako Cook pronađe takav kontinent, trebao je istražiti njegovo tlo, životinje, biljke, minerale i trgovačke mogućnosti. Ako ga ne pronađe, naređenje je bilo da nastavi plovidbu prema zapadu od Tahitija, kako bi možda okrio neke nove zemlje za Britaniju. James Cook je uzeo Tahićanina domoroca za prevoditelja i otplovio na jug.

Dakle, prije povratku u Englesku koji se dogodio 1771. godine, ekspedicija je krenula u istraživanje. Prošlo je više od mjesec dana od kada su napustili Tahiti, a oko Cookovog broda „Endeavour“ prostirala se samo ogromna pustoš Tihog oceana. Tada Cook nastupa u skladu s drugim dijelom naredbe – okreće prema zapadu. U listopadu 1769. godine, Cookova je posada počela zapažati znakove koji su davali nadu. More je postajalo svjetlije i činilo se plićim, uokolo su zapazili i morsku travu koja je plutala na površini mora, zajedno s nekoliko komada drva prekrivenih priljepcima. James Cook je ponudio nagradu onom članu posade koji prvi ugleda kopno: galon ruma onome tko ugleda kopno danju, a dva onome komu to uspije noću. Vrisak s vrha jarbola 6. listopada objavio je da je nagradu dobio dvanaestogodišnji Nicholas Young. On je ugledao ulaz u novozelandski zaljev Poverty, kojeg je u čast dječaka mornara Cook na svojoj karti nazvao Glava Nicka Younga (Young Nicks Head).

James Cook je odlučio zaploviti uzduž obale Novog Zelanda. Ploveći je otkrio da se sastoji od dva velika otoka, koje su istraživali narednih šest mjeseci. Cook se divio snijegom prektrivenim vrhovima otoka, s ledenjacima koji su se spuštali kroz šume. Joseph Banks je pronašao oglodane ljudske kosti, što je bio siguran dokaz da su Maori bili kanibali.

Nastavivši dalje prema zapadu, sa ciljem povratka u Englesku preko Rta Dobre Nade, nakon tri tjedna Cook je ponovno ugledao kopno. To nije moglo biti ništa drugo nego obala Nove Nizozemske. Poslije će se ta zemlja nazvati Australijom, ali je tada nazvana po mnogobrojnim nizozemskim putovanjima duž njezine zapadne obale nakon prvog zabilježenog otkrića 1606. godine nizozemskog kapetana Jansza.

Dana 28. travnja 1770. godine, nakon tjedan dana plovidbe duž obale, ugledali su malenu uvalu iza koje je bila nizina s rijetkim drvećem eukaliptusa. Banks je pronašao toliko mnogo novih biljaka da je James Cook taj zaljev prozvao Botany Bay (Botanički zaljev). Ekspedicija je pomno ucrtala 3.200 kilometara obale u pomorsku kartu i zamalo završila neuspjehom kada je brod probio trup i nasukao se na Veliki koraljni greben. Oslobođen je izvanrednom pomorskom vještinom, a trebalo je šest tjedana da se brod obnovi. Banks je tada zapisao i prve bilješke o životinjama nalik divovskim zečevima, za koje je napisao da ih lokalni ljudi nazivaju klokani.

Slijedeći obalu, Cook je oplovio oko najsjevernije točke Australije, koju je nazvao Rt York. Dokazao je da su Nova Nizozemska i Nova Gvineja odvojene zemljane mase, a da bi obilježio tu prigodu, istočnu je obalu Nove Nizozemske prisvojio za Britaniju i prozvao je Novim Južnim Walesom.  

Ekspedicija se vratila u srpnju 1771. godine u Britaniju. Uspješnim oplovljavnjem Zemlje James Cook je došao na glas kao dobar vođa ekspedicije, koji zna svladati teške situacije, koji se uspješno bori protiv skorbuta (izgubio je svega jednog člana posade na trogodišnjem putovanju), i posvećuje veliku pozornost ispunjenju istraživačkih zadaća. U doba prosvjetiteljstva ekspedicije su imale druge ciljeve od onih konkvistadorskih. Uz gospodarske i političke zadatke riječ je bila i o prikupljanju znanstvenih spoznaja.

Cooku je bilo povjereno vođenje dvaju novih svjetskih putovanja. Između 1772. i 1775. godine na dugotrajnom izvidničkom putovanju po Tihom oceanu, Cook je izmjerio novozelandsku obalu i otkrio brojne pacifičke otoke: Novu Kaledoniju, otočje Norfolk, Prijateljske otoke (Tonga), Društvene otoke, Marqueseas i Nove Hebride. Na jugu se sasvim približio antarktičkom kopnu oplovivši ga, čime je postao prvi pomorac koji je oplovio antarktički krug. Jamesa Cooka su na tom putovanju pratili njemački prirodoslovac Johann Reinhold Forster i njegov sin Georg. Nažalost, Cook nije pronašao ono po što je bio poslan – Ratna mornarica se zanosila idejom o kontinentu koji se nalazi južno od Nove Nizozemske.

Kako bi pronašao sjeverozapadni prolaz između Tihog i Atlantskog oceana – morski put do Kine kroz sjeverozapadni prolaz iznad Kanade, četrdesetosmogodišnji Cook je 1776. godine krenuo na treće daleko putovanje. Nakon neuspjelog pokušaja da brodovima „Resolution“ i „Discovery“ prođe kroz prolaz nazvan po Beringu i dođe do arktičkog leda, Cook se vratio na Havaje koje je na početku tog putovanja otkrio i nazvao ih Sandwich otocima, a kako bi ondje prezimio. Iako je na Havajima uživao veliki ugled, u jednoj je svađi s otočnim stanovnicima oko čamca ukradenog s „Discoveryja“ ubijen, 14. veljače 1779. godine. Cookova posada se teškom mukom domogla ostataka svojega kapetana te ga je pokopala u more.

Gotovo 10 godina nakon Cookove smrti, započelo je britansko naseljavanje Australije i potiskivanje tamošnjih stardosjedilaca. Krajem 18. stoljeća engleski zatvori su bili pretrpani i vlada nije znala što dalje. Tada su odlučili da započnu odvoziti kažnjenike na upravo otkriveni otok – Australiju. No, taj model rješavanja se zatvorenika nije bila novost. Unutar dvjesto godina prije slanja zatvorenika u Australiju, Britanci su osuđenike iz svojiih prenatrpanih zatvora slali brodovima u Amerike i Zapadnu Indiju – poput robova. Ta ospkrba jeftinom radnom snagom ubrzala je napredak kolonija. Džepari, zvjerokradice, pobunjeni jakobinci, irski nezadovoljnici i kradljivci ovaca uistinu su bili među prvim britanskim prekomorskim naseljenicima.

Upravo je Banks predložio Britanskom parlamentu da problem napučenih zatvora riješi slanjem robijaša u Australiju, konkretnije – da nasele robijašimi Botany Bay. Ta ideja je bila privlačna ne samo zbog rješavanja pitanja penapučenih zatvora u trenutcima kada nova američka neovisna država nije željela primati britanske zatvorenike, nego u zbog toga što bi se borovi i lan s tog područja mogli koristiti za izradu jarbola i jedara za brodove koji trguju na području Tihog oceana. Tako je 1786. godine Velika Britanija prisvojila zaljev Botany kao prvu australsku robijašku koloniju.

Kada su prvi brodovi s kažnjenicima uplovili u Sydnejski zaljev 1788. godine, Australija je smatrana terrom nullius – nenaseljenom zemljom. Ta se definicija u zakonu zadržala slijedećih 200 godina.