Klimatske promjene su stvorile čovjeka

Vječno pitanje je: kako je sve počelo? Nama geografima je važno otkriti i gdje je započeo razvoj čovjeka te postoje li geografski faktori koji su utjecali na njegov postanak baš tamo. Moderna znanost daje nam prilično siguran odgovor na zadana pitanja.

Najranije ljudske zajednice otkrivene su na području Istočnoafričkog tektonskog jarka. Najzaslužniji za to otkriće su članovi britanske obitelji Leakey. Louis Leakey (1903.-1972.) i njegova žena Mary (1913.-1996.) prvi su otkrili kostur Australopithecusa na području klanca Olduvai u Tanzaniji 1959. godine. Također su otkrili i ostatke najranijih ljudi Homo habilisa i Homo erectusa. Kasnije je Mary Leakey u Tanzaniji pronašla 3,5 milijuna godina stare otiske prstiju i time dokazala da su ljudski preci hodali uspravno. Njihov sin Richard također je došao do važnih otkrića na tom polju.

Također je od iznimne važnosti bio američki paleontolog Don Johanson koji je 1974. godine došao do jednog od najvažnijih paleontoloških otkrića. Iskopao je ostatke gotovo cijelog ljudskog kostura Australopithecusa afarensisa, starog tri milijuna godina. Taj kostur, nazvan Lucy po pjesmi Beatlesa „Lucy in the Sky with Diamonds” koja je svirala zabavi povodom njegovog otkrića, a pripadao je ženi koja se utopila. Sačuvan je u vulkanskom blatu, jer su minerali iz tekućina koje su se nalazile u okolici polako nadomještali kalcij u kostima. Područje gdje je Lucy živjela u međuvremenu se pretvorilo u pustinju, gornji sloj tla isprale su kiše pa su kosti nakon 3 milijuna godina ponovno dospjele na površinu.

Sve do sada poznate važne tranzicije u evoluciji hominida dogodile su se u istočnoj Africi. Danas je to uglavnom prostor suhe savane, ali kada pogledamo geografsku širinu na kojem se nalazi – u visini Amazone, Konga i tropskog otočja Indonezije – očekivali bismo da je istočna Afrika također područje pokriveno gustim šumama. I bila je, ali do neposredno pred pojavu čovjeka. Naši pretci – primati, majmuni – a koji su živjeli na tom području, živjeli su na bujnom drveću te se hranili voćem i lišćem.

Bez tektonike ploča ne bi bilo čovjeka

Kao geografima i ljubiteljima geografije jasno nam je da je dinamika Zemlje sveprisutna. Osim što smo svjedoci gotovo svakodnevnih promjena, za razumijevanje postanka čovjeka i njegove evolucije važno nam je razumjeti utjecaj koji na Zemlju vrši tektonika ploča. Kada je Indija udarila u Euroaziju prije otprilike 55 milijuna godina, počele su se stvarati Himalaje.

No, uslijed erozije novonastalog visokog grebena, došlo je i do smanjenja CO₂ iz atmosfere, što je uzorkovalo smanjenje stakleničkog efekta koji je čuvao Zemlju toplijom, odnosno – to je uzrokovalo snižavanje temperature na Zemlji. Došlo je i do hlađenja globalne klime koje stručno nazivamo kenozojsko hlađenje, koje je doseglo svoj vrhunac prije otprilike 2,6 milijuna godina. Ti hladniji uvjeti utjecali su na smanjena isparavanja iz oceana te je Zemlja općenito postala suše mjesto s rjeđom kišom.

Iako se sve ovo dogodilo i više od 5.000 km dalje od istočne Afrike, imalo je to izravan utjecaj na postanak čovjeka. Novonastala Himelaja i Tibetska visoravan stvorile su vrlo moćan sustav monsuna nad Indijom i jugoistočnom Azijom, ali taj golemi efekt atmosferskog sisanja nad Indijskim oceanom ujedno je odvukao vlagu od istočne Afrike, smanjujući količinu oborina.

Gotovo istovremeno, prije tri do četiri milijuna godina, pomicanjem tektonskih ploča na kojima su Australija i Nova Gvineja prema sjeveru, zatvoren je oceanski kanal poznat kao indonezijski oceanski put. Ovim zatvranjem spriječen je dopliv toplih južnopacifičkih morskih struja prema zapadu u Indijski ocean, te su one zamijenjene hladnim strujama sjevernog Tihog oceana, što je uzrokovalo dodatno hlađenje Indijskog oceana, tj. smanjenje isparavanja, odnosno manje kiše za istočnu Afriku.

Treće i najvažnije tektonsko gibanje dogodilo se u tom razdoblju u samoj Africi. Prije otpirlike 30 milijuna godina vrela perjanica plašta uzdogla je kopnenu masu sjeveroistočne Afrike za otprilike 1 kilometar, poput golemog prišta. Kontinentska kora se tamo rastegnula, stanjila i počela pucati duž linije sjever-jug. Isprva po sredini, u nizu rasjeda. Ovaj sustav rasjeda danas zovemo zajedničkim nazivom Istočnoafrički tektonski jarak.

Do danas je Istočnoafrički tektonski jarak velika riftogena dolina koja se ubraja u najduže rasjedne sustave na svijetu. Dio je prostranog pukotinskog sustava u Zemljinoj kori duž kojeg će se Afrika najvjerojatnije jednog dana rascijepiti na dva dijela. Istočnoafrički tektonski jarak se proteže od Jordana, tj. prolazi podmorjem Mrtvog i Crvenog mora, nastavlja se duž Istočne Afrike, i završava u delti Zambezija, četvrte po dužini afričke rijeke, u Mozambiku. Proces ekstenzijske tektonike se ovdje i dalje nastavlja, tako kao i prije ca. 5,5 do 3,7 milijuna godina, kada je stovren današnji krajolik Istočnoafričkog tektonskog jarka: nadimanje perjanice magme uzrokuje pucanje rasjeda – odlamaju se cijele kamene ploče duž rasjeda, bočne strane bivaju pogurnute prema gore kao strmi nagibi, a blokovi između njih se spuštaju i čine doline.

Tako je stvorena široka dolina duboka osamsto metara iznad razine mora, koja je s obije strane zatvorena visokim planinskim hrptovima. Upravo ti hrptovi sprječavaju padaline nad najvećim dijelom istočne Afrike. Vlažni zrak s Indijskog oceana koji dolazi do istočne Afrike tjeran je prema većim visinama (hrptovima) gdje se hladi, kondenzira i kao kiša pada, ne prelazeći u unutrašnjost. S druge strane rasjeda također hrptovi sprječavaju vlažnom zraku iz prašuma središnje Afrike da se ispada u dolinama Istočnoafričkog tektonskog jarka.

Dakle, do isušivanja istočne Afrike došlo je uslijed tri tektonska procesa: nastanka Himalaje, zatvaranja indonezijskog morskog puta i podizanja visokih hrptova Afričkog rasjeda. Osim što se promijenila klima cijelog područja, promijenio se i krajolik te njegov ekosustav. Jednolično ravno područje istočne Afrike, obraslo tropskom prašumom, postalo je krševito planinsko područje s visoravnima i dubokim dolinama, a vegetacija u rasponu od kišnih šuma do savane pretvorena je u pustinjsku šikaru.

Prvi afrički koraci hominida

Radi se o milijunima godina. Opisani procesi započeli su prije 55 milijuna godina (Himalaja), odnosno 30 milijuna godina (Afrički rasjed), dok su se najveće promjene dogodile prije tri do četiri milijuna godina. Isušivanje istočne Afrike te smanjivanje i fragmentiranje šumskog staništa, kao i njegovo zamjenjivanje savanom, trajalo je dugo. Ali je bio jednim od najvažnijih faktora koji su potaknuli razdvajanje hominida od majmuna koji žive na stablu.

Vjeruje se da je hodanje na dvije noge bilo sve korisnija prilagodba primatima u Istočnoafričkom tektonskom jarku, kako bi šuma postajala sve manja i sve više fragmentirana. Dvonožnost je našim pretcima omogućila da vide preko visoke trave u savani, ali i da smanje površinu tijela izloženu sunčevim zrakama na sve toplijoj savani.

Iako je cijeli Istočnoafrički tektonski rasjed (zvan još i Velikom rasjednom dolinom) kolijevka evolucije čovjeka, najstariji dokazi o čovjeku potječu iz regije Afar, trokutne depresije na sredini stjecišta Afričkog rasjeda, Crvenog mora i Adenskog zaljeva – najstarijem dijelu rasjeda.

Bez klimatskih promjena ne bi bilo evolucije čovjeka i migracija

U ovoj regiji se traži i odgovor na pitanje otkud čovjeku svestranost i inteligencija? Dio znanstvenika ga nalaze u osobitostima ekstenzijske tektonike ploča i s njom povezanim klimatskim fluktuacijama u istočnoj Africi. Naime, zbog hlađenja Zemlje uslijed već spomenute tektonike ploča, klima je bila dosta nestabilna i dramatično se mijenjala – kako na cijeloj Zemlji, tako i u regiji Afar i okolici, gdje su nastali prvi hominidi. Spomenute fluktuacije bile su veće i češće, nego za cijelog postojanja modernog čovjeka – homo sapiensa, ali ipak ne toliko česte da bi pogodile jedinke. No, kao vrsta – čovjek im se adaptirao.

Prije otprilike 2,6 milijuna godina Zemlja je ušla u epohu ledenih doba, koja traje i danas, u kojoj se izmjenjuju glacijalne i interglacijalne faze Zemlje pod utjecajem ritmičnih promjena Zemljine orbite i nagiba, poznatih kao Milankovićevi ciklusi. Istočna Afrika je bila daleko od polova da bi doživjela ledeni pokrov, ali je svakako bila pod utjecajem ovih kozmičkih ciklusa.

Za život i razvoj čovjeka u istočnoj Africi ključna je bila količina vode. Prije otprilike tri milijuna godina na dnu Istočnoafričkog tektonskog rasjeda, u njegovoj dolini, nastali su brojni veliki i izolirani bazeni koji su se mogli napuniti kao jezera kada su klimatski uvjeti bili dovoljno vlažni. Ta duboka jezera bila su od velike važnosti prvim ljudima jer su mu pružala pouzdaniji izvor vode u slučaju suše, nego što su to bile rijeke. No, promjenom klime ona bi nestajala. Pa ponovno nastajala.

Tu su značajna dva aspekta kozmičkih okolnosti našeg planeta: rastezanje Zemljine orbite oko Sunca (ekscentričnost) i vrtnja Zemljine osi (precesija). Kad god bi Zemlja bila povučena u izduljeniji oblik (maksimalna ekscentričnost), klima u istočnoj Africi postala bi vrlo nestabilna. Kad god bi tijekom svake od tih faza klimatske varijabilnosti procesijski stil sjevernoj polutki pružao malo više solarnog zagrijavanja, više kiše bi palo na stijene Velike rasjedne doline. Jezera bi tada nastajala i povećavala se. I obrnuto.

Općenito gledajući, prostor istočne Afrike je u nekoliko posljednjih milijuna godina bio uglavnom vrlo suh, ali je to stanje bilo isprekidano vlažnijim razdobljima. Takva razdoblja događala su se otprilike svakih 800.000 godina, omogućujući našim pretcima više vode, bujniju vegetaciju i više hrane. Znanstvenicima je poznato da su tri najnovija vlažna razdoblja bila između 2,7 do 2,5 milijuna godina, 1,9 do 1,7 milijuna godina i 1,1 do 0,9 milijuna godina. Proučavanjem fosilnih ostataka je otkriveno da pojave novih hominida – često povezane s povećanjem mozga – ili izumiranja, u pravilu se podudaraju sa spomenutim fluktuacijama vlažno-suhih uvjeta u istočnoj Africi. Očito je da je adaptacija čovjeka na promjene uvjeta djelovala na razvoj njegove inteligencije.

No, varijabilna razdoblja nisu samo odredila evoluciju čovjeka, nego su neke od vrsta potaknula na migraciju – upravo su klimatske fluktuacije u Velikom rasjedu potjerale čovjeka ka Euroaziji. Vjerojatno su se tada kretali duž pritoka Nila te preko zelenijih koridora Sinajskog poluotoka i regije Levant u Euroaziju. Homo erectus napustio je Afriku prije otprilike 1,8 milijuna godina, tijekom faze promjenljive klime, i proširio se skroz do Kine. U Europi se pak razvio u neandertalce, dok se populacija koja je preostala u Africi razvila u anatomski moderne ljude prije 300.000 do 200.000 godina. Naša vrsta – homo sapiens – proširila se iz Afrike prije otprilike 60.000 godina. Prvih 20.000 godina planet Zemlju dijelili smo s neandertalcima i denisovcima, a zatim smo ostali sami.

Evolucija čovjeka

Ilustracije evolucije čovjeka koji se s vremenom uspravlja u linearnom slijedu duboko su urezane u naše shvaćanje kako smo se razvijali. Nakon satova biologije i eventualno povijesti, na kojima se stigne tek relativno površno obraditi naš razvoj, zapravo krećemo u život s nepotpunim znanjem. Naime, te ilustracije nas dovode u zabludu. Linearni model stvara dojam da je u svakom trenutku na Zemlji živjela svega jedna vrsta ljudi: iz ergastera je nastao errectus, iz njega pak neandertalac itd. Dosadašnja saznanja upućuju na to da je do prije 10.000 godina Zemlja bila dom nekoliko ljudskih vrsta istovremeno.

U životinjskom svijetu, kojem pripada i čovjek, vrste se razvijaju iz zajedničkog pretka i zajedno tvore veću skupinu koju nazivamo rodom. Poznati povjesničar Yuval Noah Harari u svojoj knjizi „Sapiens – kratka povijest čovječanstva” slikovito pojašnjava: u biološkom označavanju organizama na latinskom jeziku, prva od dvije riječi određuje rod, a druga vrstu. Na primjer, rod pantera obuhvaća životinjske vrste lavove, tigrove, leoparde i jaguare. Lavove će biolozi stručno nazvati Panthera leo. Rod pasa Canis obuhvaća i vukove, lisice te šakale. Vuka na latinskom zovemo Canis lupus. Naziv roda kojem pripadamo je Homo, a vrste sapiens. No, za razliku od drugih životinjskih vrsta koje imaju svoje bliske rođake na Zemlji – mi smo sami. Posljednja vrsta Homo koja je živjela na Zemlji, a koja nisu bili sapiensi, izumrla je prije najmanje 10.000 godina. Prije toga, uvijek je na Zemlji živjelo više vrsta ljudi, a povjesničari su uvjereni da je prije otprilike 100.000 godina Zemljom hodalo najmanje 6 različitih vrsta ljudi.

Možete li zamisliti da Zemlju dijelimo s još nekim vrstama ljudi – ljudi koji nisu drugačiji samo po boji kože, narodnosti, jeziku ili vjerovanju, nego ljudi koji su potpuno drugačije građe, drugačijih kongitivnih sposobnosti, govore jezikom koji ne možemo nikako naučiti ili razumjeti – baš kao što ne možemo razumjeti druge životinje? A što kad bismo uz to bili još i manje superiorni od te druge vrste ljudi koja bi istovremeno živjela s nama na Zemlji?

Važnije je pitanje: zašto je to tako – t.j. kako to da smo ostali jedina vrsta roda homo, dok gotovo svi ostali rodovi u životinjskom svijetu sadrže više vrsta? Siguran odgovor ne znamo, ali u potrazi za njim došli smo do mnogobrojnih otkrića. Saznali smo da evolucija bira najotpornije i najsnalažljivije, što je učestalo povezano s veličinom mozga. Naši najstariji preci, ljudi koji su hodali istočnom Afrikom prije otprilike 2,3 milijuna godina imali su mozak i do tri puta manji od našeg. Današnji sisavci slične težine kao Homo sapiensi imaju prosječno osam puta manji mozak. Naš mozak također troši puno energije – u stanju mirovanja čak 25%, što je puno u usporedbi s 8% tjelesne energije koju troše mozgovi naših najbližih rođaka – velikih majmuna. Upravo veličina mozga kojeg štiti oveća lubanja, utječe na našu fizičku spremnost po rođenju. Očito je da se čovjek, za razliku od brojnih drugih životinja, rađa prerano – nespreman za život: dugo vremena mora proći kako bi naučio hodati, a još duže kako bi samostalno preživio, tj. našao hranu, vodu, toplo i suho skrovište. Rađamo se prerano, jer je očito da je evolucija propustila dalje one jedinke koje su se prijevremeno rađale – dovoljno prije da rođenje djeteta s velikom lubanjom ne usmrti majku (i sebe). Opstanak nepripremljenih za život rezultirao je socijalizacijom jedinki – čovjek je mogao preživjeti samo živeći u zajednici, gdje su se poslovi dijelili – jedni su morali osigurati hranu i skrovište, drugi razvoj djece…

Različite vrste ljudi razvijale su se kroz prošlost zbog različitih uvjeta u kojima su se našli. Homo neanderthalensis se zbog prilagodbe hladnoći Euroazije usred ledenog doba razvio u čovjeka koji je bio krupniji i mišićaviji od nas. U istočnoj Aziji živio je Homo errectus – uspravni čovjek. Bio je najtrajnijom ljudskom vrstom – živio je gotovo 2 milijuna godina i pitanje da li će neka druga vrsta čovjeka, uključujući nas Homo sapiense živjeti duže. Na indonezijskom otoku Flores drevni čovjek se prilagodio uvjetima smanjivanjem. Taj Homo floresiensis se iznenada našao na otoku – zbog izdizanja morske razine. Kako nije bilo dovoljno hrane, oni krupniji su umirali prvi, a evolucija je izrodila u konačnici jedinu nam poznatu patuljastu vrstu čovjeka, čije su jedinke bile oko 100 cm visoke i oko 25 kg teške. Otkrivanju vrsta ljudi nema kraja. Dokaz je otkriće vrste Homo denisova iz 2010. godine prilikom prekapanja Denisovljeve spilje u Sibiru.

Do danas se homo sapiens sapiens proširio svijetom i povećao svoju brojnost kao niti jedna ljudska vrsta do sada. Upravljajući izvorima energije na svoj način i uveliko trošeći materijalna dobra planeta, postao je njegovim vladarom u najnovijem dobu – antopocenu.

Homo spaiens sapiens je postao dominantna okolišna sila na Zemlji. No, pitanje je koliko je naša vrsta homo sapiens sapiens („čovjek mudri mudri“) – kako se sam nazvao – zaista mudra, ili ona strmoglavo pada ka samouništenju, na što ukazuju gotovo svi okolišni i brojni društveni trendovi.

Članak priređen, između ostalog, prema početnim poglavljima knjiga “Sapiens: kratka povijest čovječanstva” (autor: Yuval Harari) i “Podrijetlo – kako je povijest Zemlje stvarala povijest čovjeka” (autor: Lewis Dartnell).