Zašto su Rusi prodali Aljasku Amerikancima?

U noći 30.3.1867. godine u 4:00 po lokalnom vremenu, a nakon cjelonoćne sjednice, američki državni tajnik William H. Seward pristao je kupiti od Rusije Aljasku u površini od 1.518.800 km² za 7,2 milijuna dolara, što je činilo oko 2% proračuna tadašnjih Sjedinjenih Američkih Država. Danas bi se radilo o vrijednosti od 133 milijuna dolara ili 0,002% proračuna SAD-a iz 2021. godine. Prodana je površina jednaka 27 površina Republike Hrvatske. Preneseno u hektare – cijena je bila niti punih 5 centi po hektaru zemlje tada, odnosno 88 centi po hektaru u današnjim dolarima! U trenutku prodaje, na tom prostoru živjelo je oko 2.500 ruskih doseljenika te oko 60.000 starosjedioca – sjevernoameričkih indijanaca i inuita. Stanovnici su uglavnom trgovali krznom, najviše onim morske vidre.

Reakcije na kupnju u Sjedinjenim Državama su bile uglavnom pozitivne – mnogi su vjerovali da će posjed Aljaske poslužiti kao dobra baza za širenje američke trgovine u Aziji. Kritičari su pak napali Sewarda zbog tajnovitosti oko dogovora, koji je postao poznat kao „Sewardova ludost”. Tisak je ismijavao njegovu spremnost da potroši toliko na nešto što su posprdno nazvali „Sewardov ledenjak” i „Vrt polarnih medvjeda američkog predsjednika Andrewa Johnsona”, koji je tada bio na vlasti.

Rusija je došla u posjed Aljaske 1741. godine zahvaljujući danskom istraživaču Vitusu Jonassenu Beringu u službi ruskog cara Petra Velikog. Beringu je Petar Veliki 16 godina prije ruske kolonizacije Aljaske dao zadatak da otkrije terene smještene istočno od Sibira, koji je već tada bio u rukama Rusije. U sklopu tog zadatka, Bering je za Rusiju preuzeo do tada nekolonizirani prostor sjeverozapadne Sjeverne Amerike – Aljasku.

Na Aljasci su za carice Katarine II. Rusi sagradili prvu trgovačku luku, a koja bi služila izvozu krzna – tadašnje najbolje izvozne robe Rusije. Kako bi izgradili monopol nad trgovinom krznom na prostoru Azije i Sjeverne Amerike, 1799. godine je osnovano Rusko-američko poduzeće. Usprkos gospodarskim mogućnostima, privremenom osnivanju ruskog grada Fort Ross na teritoriju današnje Kalifornije (1812.-1841. u ruskom vlasništvu) i misionarima koji su uspjeli dio aljaske populacije pridobiti na pravoslavlje, izvorni Rusi od samog početka nisu željeli nastaniti prostor daleke i negostoljubive Aljaske.

Bez obzira na to, ključni razlog prodaje Aljaske od strane Rusije treba tražiti na terenu Istočne Europe 19. stoljeća. Tada je Rusija željela iskoristiti slabost Osmanskog carstva i preuzeti njegove neke njegove dijelove na području današnje južne i jugozapadne Ukrajine. No, taj teritorij bio je tada zanimljiv i carstvima Zapadne Europe – Britancima i Francuzima. Oni su zajedno s Kraljevinom Sardinijom stvorili antirusku koaliciju koja je u tom pitanju vojno pomogla Osmanskom carstvu. Posljedice dvoipolgodišnjeg rata koji se uglavnom odvijao na poluotoku Krimu od 1853. do 1856. godine, a kojeg ćemo kasnije u povijesti zvati Krimskim ratom, bile su značajno vojno i gospodarsko slabljenje Rusije, kao i gubitak strahopoštovanja naspram Rusije u europskim krugovima.

Britanija je iz Krimskog rata izašla još moćnija, a kako je tada Britanija kontrolirala više-manje prostor današnje Kanade, Rusija i Britanija su imale i zajedničku granicu – onu na Aljasci. Kako je istovremeno s ovim događajima tgovina krznom na Aljasci prestala biti tako prihodovna (zbog pretjeranog izlova životinja), a i lokalno stanovništvo se nije uvijek slagalo s ruskom vlašću koja je sve manje plaćala njihov rad, Rusija je pokrenula pitanje prodaje Aljaske – SAD-u. Rusija i SAD nikad nisu bili bliže u političkim odnosima nego tada, za vrijeme ruskog cara Aleksandra II. i administracije predsjednika Jamesa Buchanana.

Geopolitički, Rusija se nadala da će ovim potezom poremetiti planove glavnom rivalu – Britaniji, te ojačati SAD, kako bis e stvorila ravnoteža na sjevernoameričkom kontinentu. Naravno, Rusima su nakon krimskog poraza nužno trebali i novci. Ruska vlada je prihvatila carev prijedlog nakon godinu dana, no Američki građanski rat (1861.-1865.) je zaustavio pregovore o kupovini.

Seward, državni tajnik pod predsjednicima Abrahamom Lincolnom i Andrewom Johnsonom, podržavao je američku ekspanziju i bio je željan stjecanja Aljaske. Međutim, bilo mu je teško uvjeriti skeptike da je Aljaska važan dodatak Sjedinjenim Državama. 

Zahvaljujući snažnoj potpori senatora Charlesa Sumnera iz Massachusettsa, tadašnjeg predsjednika Odbora za vanjske poslove, Senat je odobrio sporazum 9.4.1867. godine te su Amerikanci službeno preuzeli Aljasku od Rusa 18.10.1867. godine. Zanimljivo, zbog protivljenja u Zastupničkom domu, novac za Rusiju je osiguran i poslan tek devet mjeseci kasnije – 14.7.1868. godine.

Ispočetka kupovina Aljaske SAD-u nije donosila nikakve ozbiljne gospodarske koristi. No, otkriće zlata kasnih 1890-ih povećalo je vrijednost Aljaske kao posjeda SAD-a, a samim time došlo je i do povećanja broja njezinih stanovnika.

Tijekom Drugog svjetskog rata Japan je 1942. godine izvršio invaziju na Aleutsko otočje Agattu, Attu i Kiska. Iako su američke trupe ponovno zauzele otoke u roku od godinu dana, prijetnja Aljasci potaknula je izgradnju autoceste Alcan i povećanu vojnu prisutnost u regiji.

Stanovnici Aljaske odobrili su državnost 1946. i usvojili državni ustav 1955. godine, da bi 3.1.1959. predsjednik Eisenhower najavio je ulazak Aljaske u Uniju kao 49. državu, površinom najveću državu SAD-a.

Osim bogatstva zlatom čime je višestruko isplatila ulog još do kraja 19. stoljeća, od druge polovice 20. st., Aljaska je postala gospodarski još značajnija SAD-u. Tada su pronađene velike zalihe drugih rijetkih ruda, a prije svega prirodnog plina i nafte, te je započela eksploatacija.

Danas na Aljasci živi svega oko 750.000 ljudi, pa Aljaska spada u izrazito rijetko naseljena područja svijeta. S druge strane, stanovnici Aljaske žive izvrsnim standardom, a njihov broj prilikom sluđbenih popisa unatrag zadnjih sto godina je u stalnom porastu. Povezano s Rusijom, do danas je moguće vidjeti pravoslavne crkve u aljaškim gradovima, a najnovije procjene govore o 10% stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti koji žive na tom području.

Iako je u to vrijeme prodaja Aljaske bila logična, u novijoj ruskoj povijesti ista se smatra jednom od najgorih odluka njezinih vladara ikada.

---

Preporučujemo zanimljivost povezanu uz Beringov prolaz između Rusije i Aljaske: ovdje.