Ravni kotari su kraj koji je smješten na području sjeverne Dalmaciji. Zemljopisno gledajući, protežu se od zaleđa Zadra do zaleđa Skradina, grada na desnoj obali rijeke Krke. Ovaj se kraj smatra najplodnijim dijelom dalmatinskog primorja. U Ravnim se kotarima nalazi Vransko jezero, najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. Sjeverno od jezera, na par kilometara od poznatih turističkih mjesta Pakoštane i Biograd, smjestilo se naselje/ selo Vrana.
U Vrani imamo lokalitet Stari grad Vrana, ili Gradina, kako ovu srednjovjekovnu utvrdu zove mjesno stanovništvo. Njeno je zlatno doba bilo između 11. i 14. st., kada je važila za sjedište crkvene i svjetovne moći i kada se u njoj čuvala kruna hrvatskih kraljeva. Danas je Vrana poznatija po svom šarmantnom hotelu “Maškovića han”, koji je izgrađen još sredinom 17. st. za Jusuf-pašu Maškovića, vrhovnog zapovjednika mornarice moćnog Otomanskog Carstva. Ovo monumentalno zdanje ujedno predstavlja najzapadniji reprezentativni spomenik svjetovne turske arhitekture u Europi. Ime je dobilo prema prezimenu visokog turskog dostajanstvenika, a han, turska riječ kojoj bi luksuzni hotel bio najpreciznija definicija, u ovom slučaju znači ljetnikovac i rezidencija. No, vratimo se u 16. st., kako bismo vidjeli zašto je Maškovića han izgrađen baš ovdje.
Nakon višegodišnjih pokušaja, vojska Otomanskog Carstva osvaja Grad Vranu 1538. g. i uspostavlja svoju vlast. Treba naglasiti da su važni susjedni gradovi i područja u dalmatinskom zaleđu već do tada bili pod turskom upravom, kao napr.: Imotski i Vrgorac (od kraja 15. st.), Sinj, Knin (prijestolnica hrvatskog kralja Zvonimira), Skradin, susjedni Nadin, Solin (krunidbeno mjesto i mjesto pokopa nekih hrvatskih kraljeva) i prvi hrvatski glavni grad Klis.
U Vrani, koja je tog trenutka Otomanskom Carstvu postala važno strateško mjesto, odmah započinju radovi na obnovi i ojačavanju bedema utvrde, te ona postaje moćna pogranična tvrđava. Istovremeno, podno nje se organizira naselje/ varoš u koje se doseljava muslimansko stanovništvo s područja Bosne. Uskoro Vrana postaje varoš s dvije džamije, koja ima mekteb (islamska osnovna škola), vodovod, sebilj (tur.: sebil – fontana), hamam (turska kupelj) i druge građevine važne za upravni i javni život. Hrvatsko je stanovništvo većinom pobjeglo pred Turcima na otok Murter (mjesto Betina), a manji ih je broj završio čak u Istri (Premantura kod Pule). Da je ostalo nešto hrvatskog puka najbolje svjedoče dozvole turskih vlasti izdavane mjesnom župniku da može služiti misu u Vrani i okolici. Kako ne bi bilo zabune, bilo je i onih Hrvata koji su odmah po dolasku Turaka prešli s katoličke na islamsku vjeru, tj. narodski rečeno poturčili se. U preko 150 godina duge osmanske uprave Ravnim kotarima uradili su tako još neki pojedinci, pa i cijele hrvatske obitelji, ne bi li sebi i svojoj djeci osigurali bolju zaštitu i privilegije koje je moglo imati samo muslimansko stanovništvo. Početkom 17. st., Vrana je postala gradić uređen u turskom stilu s preko 500 kuća i oko 3500 stanovnika.
U toj i takvoj Vrani, na samom početku 17. st., u siromašnoj katoličkoj obitelji Maškov, poslije dvije kćeri, rodio se sin Josip. U djetinjstvu je bio gol i bos, više gladan nego li sit, što vjerno oslikava život hrvatskih ljudi u ovim krajevima za vrijeme Turaka. Navodno mu se jedna starica smilovala i, vidjevši ga bosa usred zime, dala mu opanke. Ljuta potreba natjerala ga je da u ranoj tinejdžerskoj dobi postane timaritelj konja kod jednog turskog zemljoposjednika, kod kojeg je već radio njegov otac. Bijaše znatiželjan i bistar mladić, pa je brzo naučio govoriti, čitati i pisati turski jezik. Vjerojatno je još tada prešao na islam i uzeo muslimansko ime Jusuf, a prezime Maškov promijenio u Mašković.
U vrijeme vladavine turskog sultana Murata IV. Okrutnog (1623 – 1640. g.), gospodar je sa sobom poveo Jusufa na put u Sarajevo. Tamo se svidio jednom visokom turskom dostojanstveniku, koji ga vodi sa sobom u Carigrad i daje mu službu drvosječe u saraju (sultanov dvor). Bistar, spretan i okretan mladić ubrzo prelazi na mjesto pomoćnika vrtlara, a zatim postaje glavni dvorski vrtlar. U to je vrijeme, sultan Murat Okrutni dao zatvoriti svog brata Ibrahima, bojeći se da mu ovaj ne preotme prijestolje. Jusuf Mašković je dobio zadatak da zatočenom Ibrahimu donosi svježu hranu i vodu, a usput mu je kratio dane pričom i pjesmom, pa se između njih dvojice razvilo pravo prijateljstvo.
Kada 1640. godine umire sultan Murat, na prijestolju ga zamijenjuje ovaj zatočeni brat i postaje sultan Ibrahim I. Odmah se sjetio koliko mu je u najtežim tenutcima pomogao Jusuf Mašković i postavlja ga za svog savjetnika i glavnog dvorskog oružara. Jusuf je bio jako vezan za svoje sestre pa ih dovodi sebi u Carigrad, a onoj starici što mu je darovala opanke šalje zlatnike, s kojima je mogla bezbrižno živjeti do kraja života. Zbog Jusufove inteligencije i pokazanih sposobnosti, godine 1644., sultan Ibrahim ga proglašava admiralom i imenuje vrhovnim zapovjednikom turske mornarice. Prema pravilima ondašnjeg turskog društva, visoki vojni i civilni dostojanstvenici uz svoje ime moraju staviti počasnu titulu paša, pa tako Jusuf Mašković postaje Jusuf-paša Mašković. S tako visokog položaja imao je direktan utjecaj na carsku politiku.
Zagovornik je novog rata s Venecijom, a u cilju širenja Otomanskog carstva prema moru. Vjeruje se da je upravo on nagovorio sultana da pokrene rat. Na čelu ogromne turske flote od 60.000 vojnika isplovljava prema grčkom otoku Chandiji (Kreta) u rat protiv Mletačke Republike. Kod Krete je porazio mletačku flotu, iskrcao se i munjevito zauzeo grad Khaniju. Veliki vojni uspjesi su mu donijeli popularnost i slavu, te ojačali njegov društveni status. Po povratku u Carigrad Jusuf-paša ženi sultanovu kćer Fatmu, a sultan im za svadbeni dar poklanja jednu od svojih palača. Tada započinje i sa izgradnjom rezidencijalnog hana u svom rodnom zavičaju, računajući da će u njemu proživjeti svoje staračke dane.
Protivno turskim običajima, Jusuf-paša Mašković je ratovao viteški. Čak mu i Venecija priznaje da je spriječio zvjerstva, pljačku i nepotrebno prolijevanje krvi. Vjerojatno ga je humanost prema zarobljenicima stajala glave, jer su ga karijeristi, zlobnici i spletkari, kakvih oduvjek ima na carskim i kraljevskim dvorima, a u carigradskom i ponajviše, ocrnili kod sultana kao zaštitnika kaura, tj.osoba koje nisu islamske vjeroispovjesti, doslovno nevjernika. Uz to su punili sultanove uši kako je Jusuf-paša zatajio veliko mletačko blago osvojeno u ratu i da ga troši na izgradnju svoje rezidencije u Vrani. Na to su još nadodali kako radi protiv sultana. Ibrahim I., koji je zbog svog nestabilnog karaktera poznat po nadimku Ludi, u trenutku rastrojstva, daje nalog da se Jusuf-paša Mašković zadavi zbog izdaje. Kada se malo pribrao, povukao je smrtnu presudu, ali bijaše kasno. Samo je uspio doći do Maškovićevog mrtvog tijela na koje se bacio i nad kojim je histerično ridao.
Nestankom investitora prestaju i radovi na hanu u Vrani. Već izgrađeni objekti propadaju, čak bivaju devastirani. Prolaze tako stoljeća, sve dok općina Pakoštane, kojoj Vrana administrativno pripada, nije odlučila obnoviti Maškovića han i izložiti ga javnosti. Danas je hotel Maškovića han šarmantno uređen u istočnjačkom stilu i ima jako zanimljivu gastro-ponudu. Ravnomjerno su zastupljene mediteranska i orijentalna kuhinja, a sve se zasniva na svježim, sezonskim namirnicama koje se nabavljaju diljem plodnih Ravnih kotara.
A kada ste već u blizini, svega nekoliko kilometara dalje od Maškovića hana, posjetite vidikovac Kamenjak s kojeg možete vidjeti savršeno najveće prirodno jezero u Hrvatskoj, polja, mjesta, suhozide i maslinike koji ga okružuju te jadranske otoke – prije svega Murter. Uz vidikovac je nekoliko tabli s dodatnim informacijama, kao i konoba sa suvenirima.
Lokacija Maškovića hana: Marina 1, 23211 Vrana, Pakoštane (43.954 N, 15.549 E); više informacija: https://www.maskovicahan.hr/hr
Lokacija vidikovca Kamenjak: 23422 Radošinovci (43.895 N, 15.611 E)
