Sredinom 19. st. svijet je zahvatila treća pandemija kolere (od šest u 19. i jedne u 20. st.), pa ni Hrvatska nije ostala pošteđena. Kako znamo, kolera je bakterijska zarazna bolest, čiji je epilog često bila smrt. Infekcija se, uglavnom, prenosi pijenjem kontaminirane vode. U svijetu je iskorijenjena zahvaljujući napretku medicine osim u nekim dijelovima Bangladeša i Indije (rijeka Ganges je i danas rezervoar zaraze).
Poučeni iskustvima iz prve i druge pandemije jedan dio građana (č. gospode) napušta Vrliku 1855. godine. Vrlika je mjesto smješteno uz državnu cestu Zagreb-Split, otprilike na pola puta između Knina i Sinja. Ovaj gradić iz dalmatinskog zaleđa koji su zagrlile planine Dinara sa sjeveroistoka i Svilaja s jugozapada, zbog njihovih visova slabo osjeća topli dašak s Mediterana, iako je od Jadranskog mora udaljen samo 60-tak km. Upravo blizina dalmatinske obale, te divlja (i zadivljujuća) ljepota prirode, danas čini vrlički kraj i okolicu privlačnom turističkom destinacijom. Vrličani iz vremena kolere tada odlaze u desetak kilometara udaljeno selo Cetinu, jer su čuli da tamo nema zaraze, a da je pitke/ zdrave vode u izobilju. Sklanjaju se u jednu špilju, u narodu poznatu kao Milaševa pećina.
Nije to prvi put da je ona ljudima bila sklonište i stanište. Sredinom 18. st., prema legendi, skrivao se u njoj narodni junak harambaša Stanislav Sočivica sa svojim hajducima, koji je svakoj tuđinskoj vlasti bio strah i trepet. Po definiciji harambaša je zapovjednik hajdučke čete, a hajduci ustanici/ borci protiv tiranske vlasti (u ovom slučaju osmanske i mletačke). Milaševu je pećinu još u drugoj polovini 18. st. opisao prvi hrvatski speleolog Ivan Lovrić. Zahvaljujući ovom Sinjaninu zna se da je duga preko 3 km, da je ulazni dio bio naseljen još u starijem kamenom dobu, a povremeno, prema pronađenim artefaktima (oruđa, ognjišta, keramika), u brončano i željezno doba, da se sastoji od više dvorana i kanala, da je gornja etaža suha, a da donjom teče podzemna rijeka. Upravo je pitka/ nekontaminirana voda podzemne rijeke Vrličanima bila glavni razlog dolaska. Preciznije, bio je to izvor, odnosno mjesto na kojem podzemna rijeka izlazi na površinu zemlje. Po gospodi iz Vrlike narod ovoga kraja prekrsti ime špilji u Gospodska špilja, a staro ime sve više pada u zaborav.
Izvor/ vrelo kojim rijeka izlazi na površinu je jako blizu, ispod otvora/ ulaza u Gospodsku špilju. Nosi ime Veliko vrilo i najizdašnije je vrelo od ukupno osam izvora rijeke Cetine, najdulje dalmatinske rijeke. Svi su njeni izvori, pod zajedničkim imenom Vrela Cetine, zaštićeni kao hidrološki spomenik prirode još od 1970-tih. Glavni izvor Veliko vrilo je jedno čudesno lijepo jezero izraslo usred dinarskog krša, a zapravo se radi o potopljenom speleološkom objektu. Na prvi pogled se čini duboko tek nekoliko metara, no kada se pažljivo zagleda lako je uočiti veliku dubinu između podvodnih bjelkastih vapnenačkih stijena. Ronioci su zaranjali do preko 100 m, no stvarnu mu dubinu nisu utvrdili. Ovo modrozeleno jezero u kojem se boje prelijevaju kroz kristalno bistru vodu ima izgled magičnog oka fatalne dame, naročito kada se pogleda iz ptičje perspektive. Zbog čarobnog je izgleda, iz milja prozvano Oko Dalmacije. Tijekom cijele godine temperature izvorske vode je konstantna i kreće se oko 10ºC pa je ugodno boraviti pored jezera, a naročito za žarkih ljetnih mjeseci kada zavladaju nesnosne vrućine i kada ovamo, po osvježenje, dolaze brojni posjetitelji.
Avanturisti i oni najhrabriji se čak odlučuju zaplivati u studenoj vodi Velikog vrila, no takvo što ne bismo preporučili, ali niti zabranili, jer su u njemu osvježenje nalazili i Vrličani koji su bježali od kolere, vjerojatno i sam harambaša Stanislav Sočivica i njegovi hajduci, a ne treba sumnjati ni u drevne stanovnike špilje iz kamenog, brončanog i željeznog doba. Za kupanje u Cetini, koja odavde počinje svoje putovanje dugo 105 km do Omiša gdje uranja u Jadransko more, postoje pogodnija mjesta. I na njima treba imati na umu da je Cetina jako hladna. Ne kažu domaći džaba – u Cetinu se ne ulazi, već skače, a mogu reći, prema vlastitom iskustvu, da se iz nje brže iskače nego li se u nju skoči, jer se za desetak sekundi studen probija do kostiju. Neki smatraju da je to vrlo zdrav prirodni tretman, pod uvjetom da se u Cetinu ulazi po više puta na kratko. Tada se koža lijepo zategne i krv maksimalno procirkulira kroz cijelo tijelo, pa se čovjek osjeća ne samo svježe već i pomlađeno.
Oko Dalmacije, dakle Veliko vrilo nosi i treće ime – Jezero Glavaš, pa i četvrto – Glavaševo vrilo. Ime je dano po ruševnoj srednjovjekovnoj utvrdi Glavaš na visu iznad vrela, čija se okrugla kula i njeno sačuvano krunište lijepo ocrtavaju u jezeru. U vrijeme dok su Vrličani boravili u Gospodskoj špilji, ova je utvrda već bila ničija briga (napuštena početkom 18. st. kada je prestala realna opasnost od rata s Turcima). U Velikom se vrilu ogledaju i impresivne konture crkve svetog Spasa, hrvatske predromaničke crkve iz 9. st., koja se nalazi pokraj njega. Znamenita je po pročelju okrenutom prema zapadu i glavnom oltaru iznad razine tla, što je bila karakteristika crkvi tog vremena u Zapadnoj Europi. Zanimljivo je da su crkvu za svoje obrede istovremeno koristili i katolički i pravoslavni vjernici još od 17. st. kada su Turci naselili kraj pravoslavnim stanovništvom, ponajviše iz Bosne. Tako su i izbjegli Vrličani (č. katolici) dijelili crkvu s domaćim pravoslavcima.
U prvoj polovici 20. st. izgrađena je pravoslavna crkva (crkva Vaznesenja Gospodnjeg), samo nekoliko stotina dalje od stare crkve, pa se i njen odsjaj prepoznaje na površini Velikog vrila. Pokraj ove crkve je uređen vidikovac s kojeg se pruža lijep pogled na Veliko vrilo i kraj oko njega.
Osim razgleda Gospodske špilje i Velikog vrila (ne plaća se ulaznica), vrijedno je obići i obje crkve. Pratite li Cetinu stotinjak metara od izvorišta do pješačkog kamenog mostića, doći ćete do odmorišta na kojem možete uživati u slikovitoj prirodi okolnog kraja i pogledati veselu igru vode i suhog krša. Odmor će vam svakako dobro doći ako ste još posjetili utvrdu Glavaš, za koju se ulaz također ne plaća. Za obilazak ostalih prekrasnih krajolika pokraj Cetine bit će vam potreban neki drugi dan/ dani, ali ne oklijevajte.
Još nije pouzdano odgonetnuta etimologija imena Cetina. Po jednima, ime su joj dali stari Hrvati po dolasku u ovaj kraj prema imenu rijeke iz svoje pradomovine (Cetyina u Južnoj Poljskoj). Ovo je vrlo upitno ako se zna da je ilirsko pleme Dalmati, narod koji nastanjivao ovo područje u antičko doba, rijeku nazivao Kentona, a tako su je zvali i stari Rimljani. Moguće je isto tako da ime potječe od Frigijaca, naroda koji je naseljavao jug Balkana do 2. tisućljeća p. n. e., kada su se preselili na područje Male Azije, a koji su rijeku zvali Zetna.
Sve to nije toliko važno, koliko je važno da su gospoda iz Vrlike pobijedili koleru zahvaljujući odlasku u Gospodsku špilju i tome što su pili nezagađenu vodu s Velikog vrila/ Oka Dalmacije. Danas se ova voda puni u boce na Vrelima Cetine i prodaje diljem Hrvatske pod imenom Cetina. Probajte čistu izvorsku vodu. Živjeli!
Lokacija vrela rijeke Cetine: 22310 Cetina (43.977 N, 16.430 E)
Lokacija Gospodske špilje: u selu Cetini (22310 Cetina), zaselku Milaši, oko 650 m sjeverno od Velikog vrila (43.982 N, 16.433 E); važno upozorenje: put je slabo obilježen, a špilja je već nakon 100 metara opasna na neprofesionalce
Lokacija Pravoslavne Crkve Vaznesenja Gospodnjeg s vidikovcem: 22310 Cetina (43.976 N, 16.430 E)
Lokacija crkve Svetog Spasa: 22310 Cetina (43.973 N, 16.427 E)
