Gvozdansko – simbol hrabrosti i… zaborava

Gvozdansko, mjesto tišine i veličanstvene hrabrosti, stoji kao podsjetnik na jednu od najslavnijih, ali i najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti. Dana 13. siječnja 1578. godine, nakon 74 dana opsade, branitelji Gvozdanskog položili su živote za domovinu, radije birajući smrt nego predaju Osmanlijama. Više od četiri stoljeća kasnije, ovo mjesto ostaje simbol hrvatske neustrašivosti i želje za slobodom, ali i žalosna priča o povijesnom zaboravu i nedostatku brige za nacionalnu baštinu.

Utvrda Gvozdansko se nalazi uz današnju cestu koja spaja Dvor na Uni i Glinu, a iznad rječice Žirovice. Pala je u ruke Osmanlija svega 15 godina prije velike kršćanske pobjede nad Osmanlijama kod Siska 1593., koja će označiti početak kraja protjerivanja Osmanlija s hrvatskih područja.

Danas gotovo potpuno zaboravljeno Gvozdansko je u Srednjem vijeku bilo mjesto od izrazitog značaja. Rudnici u okolici ovog utvrđenog grada su njegovim tadašnjm vlasnicima Zrinskima donosili ogromne prihode. Naime, povlasticu rudarenja bez plaćanja poreza ovoj velikaškoj obitelji dao je kralj Matija Korvin pa su bogati rudnici i talionice željeza, olova, bakra i srebra bili temelj bogatstva i političkog utjecaja Zrinskih. Kada je Petar II. Zrinski dao sagraditi utvrdu Gvozdansko u drugoj polovici 15. stoljeća, ona je služila za obranu rudnika. Dodatno, u samom gradu su Zrinski imali i vlastitu kovnicu novca, pa je njezina obrana postala još važnija.

Nakon osvajanja Bosne od strane Osmanlija, sama utvrda Gvozdansko je pojačana sa ciljem obrane od učestalih osmanlijskih najezda koji su postali učestali nakon pada Novigrada na rijeci Uni 1556. godine. Utvrda Gvozdansko je tada bila i važan dio hrvatskog obrambenog sustava nazvanog od strane pape Lava X. u 16. st. „Predziđem kršćanstva“ („Antemurale Christianitatis“).

Nakon četiri neuspješna napada na Gvozdansko – Malkoč-bega dva puta 1561. godine, Ferhad-bega 1574. i Kapidži-paše 1576. godine, Ferhat-paša Sokolović se 1577. godine odlučuje za strategiju izoliranja utvrde tako što osvaja susjedne utvrde i sela, čime spriječava dostavljanje bilo kakve pomoći izoliranima, a osobito banske vojske koja je prilikom prethodnih napada dolazila u pomoć posadi Gvozdanskog. Stoga već tijekom jeseni 1577. godine Ferhat-paša ostavlja dio vojske pod Gvozdanskim, da bi se nakon izgradnje mosta preko rijeke Une, oko Božića vratio s oko 5 000 vojnika (neki izvori navode i 10 000). U tom trenutku u Gvozdanskom se nalazi oko 50 banskih vojnika i 250 pripadnika posade s obiteljima. Obranu predvode čak četiri kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić.

Pod dugom opsadom, ljudi u Gvozdanskom ostaju bez hrane i ogrjeva, a nastupila je hladna zima. Unatoč tome, branitelji se nekoliko puta odbijaju predati Osmanlijama – posljednji put 9. siječnja 1578. godine. Navodno su tada poručili Osmanlijama „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti, nego se predati!“. U knjizi „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ Damir Borovčak navodi da su tada poručili: „Kako će nam to budući naraštaji oprostiti?“. Uslijedila su tri osmanlijska juriša, ali njih su branitelji Gvozdanskog odbili.

U zapisima osmanlijskog kroničara može se pronaći da je „te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće. Temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je, zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski vojnici bili su u strahu.“

Tada je, u svitanje 13. siječnja, Ferhat-paša zapovijedio još jedan napad: topovima i jurišom. No, ovoga puta odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Na bedemima utvrđenog grada stajali su stražari s oružjem u rukama – potpuno nepomično… Kada su ušli u utvrđeni grad koji je bio pod potpunom opsadom puna 74 dana, sve na što su našli bila su izgladnjela, izranjavana i smrznuta tijela branitelja Gvozdanskog i njegovih civila. U gradu više nije bilo niti vode, niti hrane, niti streljiva, a preživjelo je svega nekoliko ljudi…

Ferhat-paša je junaštvo Hrvata toliko potreslo i ganulo da je odlučio pozvati katoličkog svećenika, a kako bi hrabri branitelji bili pokopani prema kršćanskom obredu uz vojne počasti. Nekolicinu preživjelih civila je pak nagradio povlasticom ne plaćanja poreza u budućnosti.

Do danas ne znamo gdje su točno pokopani branitelji Gvozdanskog 1578. godine, ali je vrlo vjerojatno da je lokacija negdje podno zidina utvrde. Jedino što znamo je da je posljednja posada Gvozdanskog bila toliko hrabra da je radije izginula, nego se predala Osmanlijama. Upravo je velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i simbolom otpora protiv stranih osvajača. Nažalost, malo građana Hrvatske išta zna o ovom herojskom činu.

Gvozdansko danas

Pišući reportažu o Gvozdanskom, tim ABC Geografije je posjetio ovu utvrdu i okolicu početkom listopada 2023. godine. Ono što smo zatekli možemo opisati jednom rječju: žalosno.

Sama utvrda je u stanju u kakvom jest i jasno nam je da bi njezina obnova koštala puno te da su novci Hrvatskoj, a posebno Baniji potrebniji za puno važnije stvari od obnove Gvozdanskog. Ipak, osim jedne male informativne tablice u podnožju ruševne i raslinjem obrasle utvrde, u okolici nema nikakve informacije o Gvozdanskom. Nema niti parkinga, a da ne govorimo o nekom informativnom centru.

Na licu mjesta, ali i na Internetu, nema jednoznačnih uputa kojim putem se uopće uspeti do utvrde. Put na koji navode rijetki smeđi znakovi vodi kroz privatni pašnjak ograđen električnom ogradom koju u nekoliko navrata treba preskočiti. Zatim put vodi preko pješačkog mosta preko rječice Žirovice, za koji smo saznali da je izgrađen 2021. godine. Most je sasvim u redu, ali neki lokalni stanovnici su odlučili pribiti čavlima na početku mosta debelu drvenu gredu. Takva barikada može sugerirati putniku namjerniku da nešto nije u redu s mostom ili da je daljnje kretanje tim putem zabranjeno. Ali nije.

Vandalizam se vidi i tijekom uspona – gotovo sve smeđe ploče su polomljene, a kako iste sadrže strelice kuda treba dalje hodati, iste su najčešće ukazivale na suprotan smjer od onog kojeg su prvotno pokazivale. Ipak, kroz sve neprohodniju jesensku šumu i nisko raslinje probili smo se do malog ulaza u razrušenu raslinjem obraslu utvrdu.

Pri utvrdi također nema nikakvih naznaka kakva herojska obrana se odigravala na tom mjestu prije nešto više od četiri stoljeća. Obnova utvrde koštala bi puno, ali nekoliko informacija, putokaza i redovito krčenje raslinja sigurno nije iznos kojeg država ne bi mogla izdvojiti za spomen obilježje ovakvog ranga i ovakve povijesne važnosti i hrabrosti njezinih branitelja.

Gvozdansko, poput mnogih takvih mjesta nacionalnog ponosa, „ožive“ jednom godišnje. Ovdje se od 2011. godine organizira tradicionalno hodočašće u okolici godišnjice pada utvrde. Program obično uključuje euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova te mimohod i komemoraciju kod spomen-križa u središtu Gvozdanskog, a pohode ga duhovnici, predstavnici braniteljskih i povijesnih udruga te hodočasnici iz cijele Hrvatske. Malo gužve tijekom jednog dana, a onda ponovno 365 dana potpunog zaborava…

—

Lokacija mogućnosti ostavljanja automobila blizu utvrde Gvozdansko: 44440 Gvozdansko (45.135 S, 16.213 I)

Lokacija utvrde Gvozdansko: 44440 Gvozdansko (45.133 S, 16.216 I);